- Ljubav duga 66 godina, Josip Bobi Marotti
- Sirove strasti ili opasne veze
- 10 ubojica ljubavi i idile
- Zašto ne biste iskušali neke nove rekreacije
- Znate li što sluša vaše dijete?
- Šefovi (ni)su baš uvijek protiv vas
- Otkrijte čari Zagorja
- Tajna derutne kuće na uglu Mesničke
Tajna derutne kuće na uglu Mesničke
Dvije godine prije velikog zagrebačkog potresa, 1878. godine, grupa stanara Mesničke ulice obratila se gradskom magistratu s molbom da se sruši kuća na uglu Mesničke ulice i Kapucinskih stuba koje su Purgerima kratile put do ondašnje Kapucinske, danas Matoševe ulice. Već tada derutna kuća bila je znana kao Čardak; Zagrepčani su tvrdili kako upravo ona narušava izgled cijele Mesničke, poružnjuje ju i da je, uz sve to, toliko trošna da se boje kakve bi posljedice za cijelu ulicu moglo imati njezino urušavanje. Neko vrijeme na tu njihovu molbu nije bilo nikakvog odgovora, no onda je jednog dana pred Čardak stigla gradska komisija. Vodio ju je tadašnji gradski senator, književnik August Šenoa. Komisija je satima pregledavala nesretnu, ‘ružnu’ kuću, kuckala po zidovima, procjenjivala njezino stanje i na koncu je, na licu mjesta, sastavljen zapisnik. Komisija je zaključila, naime, kako kuću nije potrebno rušiti i da će, kao takva, izdržati još najmanje 20 godina. Vlasnik je kuće tada bio Vatroslav Vaiser. Komisija je i više nego dobro odradila posao. Dvije godine nakon njezinog izlaska na teren, 1880., Zagreb je poharao potres. Na ‘ružnoj’ kući nije ostavio ni traga, iako su brojne ‘dobrodržeće’ kuće nestale u vlastitim ruševinama.
Obilazeći stanove prilikom šefovanja gradskom komisijom Šenoa je u jednom sobičku na drugome katu upoznao 80-godišnju staricu, Amaliju pl. Remetinsku. Sva u suzama, starica mu je pričala svoju potresnu priču. Nitko tada nije ni slutio da su se tada u glavi A. Šenoe slagale kockice nove priče. Staričina priča i danas je poznata kao Šenoina ‘Ispovjest kanarinčeve ljubovce’.
U istu kuću, mnogo godina kasnije, svratio je i književnik i feljtonist Vjekoslav Majer. U jednom od sobičaka, vlažnom i ogoljelih zidova upoznao je siromaha, Josipa, čovjeka koji je živio od danas do sutra i povremeno radio sve što bi mu dali. Izba u kojoj je živio prošlim je stanarima služila kao ostava ili dio kuhinje. Josipu je bila dom.
Postali su prijatelji i družili se gotovo svakodnevno. Majer bi ga katkad počastio kakvim obrokom u nekoj od gradskih gostionica, a Pepić, kako je Majer zvao Josipa, iskreno mu je i detaljno prepričavao sve mučne epizode svoga života. Pepiću se izgubio svaki trag kad je, u potrazi za poslom napustio svoj sobičak i otisnuo se u svijet. No, Majer svog prijatelja nije zaboravio; njemu u spomen, sabrao je i izdao sjećanja u romanu ‘Pepić izgubljen u vremenu i prostoru’.
U tom svojem djelu Majer govori o malim ljudima, poštenjačinama koji žele raditi, hraniti sebe i obitelj, ali im se jednostavno život izjalovio i poveo ih nekim drugim putima. Kuća u Mesničkoj i danas je ‘živa' iako su joj prognozirali kraći životni vijek. No, zahvaljujući Šenoi i Majeru, živjet će i kad je ne bude.