- I Zagrepčani i Zagrepčanci - Tatjana Holjevac
- Neka uživaju i tijelo i duh
- Horror susjedi i kako ih se riješiti
- Kad punica kolo vodi
- Baš si želite veeeliku svadbu?
- Idealna babysitterica - kako znati da je ona prava?
I Zagrepčani i Zagrepčanci - Tatjana Holjevac
Kako ne voljeti grad u kojem si odrastao, školovao se, činio prve manguparije, imao prve ljubavi, rodio djecu i pamtiš njihove prve korake, a onda sve to ponovilo na unuku? Kako ne voljeti grad koji ima Gornji grad, svoj Trg i Bana, u kojem u središtu grada postoji prašuma Tuškanac, koji ima velebni Zrinjevac, čarobni Maksimir, katedralu i kazalište? Koji to još grad na tako malo prostora ima na sjeveru Medvednicu i Sljeme, a na jugu Savu, koju smo za sada samo uspjeli premostiti, ali ne i obgrliti i učiniti je novim središtem grada? Koliko li je samo značajnih ljudi od znanosti, (pa kad smo već kod toga svaki se stanovnik ovog grada mora ponositi Institutom ‘Ruđer Bošković’, Sveučilištem i drugim leglima znanja), pa do pisaca, slikara, glazbenika, vojnika. Kad uspoređujem današnji Zagreb i onaj mali iz 50-tih i 60-tih uvijek se pitam što se to promijenilo, a što je ostalo isto? Naravno, grad je narastao, proširio se, nabujao. Možda i previše, ali veliki gradovi uvijek su bili magnet želja, meka u kojoj se mogu ostvariti snovi. I zato se u Zagrebu sve manje čuo kaj, a sve više što, ili ča i ca. I sve to mnoštvo kojima se kao mjesto rođenja ne piše Zagreb činilo je i čini Zagreb posebnim. Zvali su ih dotepenci, a oni su se znali utopiti u grad, uzeti iz njega najbolje i dati mu najbolje. Rekoh jednom da se Zagrepčaninom ne postaje rođenjem, već marom, radom, trudom i poštenjem. Ti ‘dotepenci’ donijeli su miris i dah Mediterana, jer danas je to grad koji živi na ulici poput Rima. Počelo je pred Čarlijem, a danas ih je tisuće. Neka se ne uvrijede Purgeri, ali već dugo Zagreb ne čine samo Zagrepčanci već i Zagrepčani koji ne govore kaj. Ali taj ‘kaj’ nije ugrožen. Dio je našeg identiteta. Zagreb bi bez ‘dotepenaca’ bio siromašniji za bezbroj vrijednih ljudi, za mnoštvo znanstvenika, akademika, pisaca, sveučilišnih profesora, malih ljudi... Svi su oni manje-više zavoljeli štrukle i puricu s mlincima. A zagrebačko jelo postali su i janjetina na ražnju, pršut, plodovi mora.. Eto, zato volim Zagreb. Jer je ipak u duši ostao isti, a zapravo je bogatiji, zadržao je svoj purgerski štih, ali ipak sve je nekako drugačije i Zagreb zaista iz dana u dan postaje metropolom svih Hrvata.
